A ti slikarski poticaji, koji će kasnije prerasti u ogromni slikarski polet, započeli su kod profesora i slikara Ladislava Kralja - Međimurca koji mu je dao prvo likovno obrazovanje, kako njemu tako i slikaru Miljenku Stančiću s kojim je dijelio zajedničke dane u gimnazijskim klupama. Dakle, ovakvo opredjeljenje tinjalo je dugo, da bi se razbuktalo tek od 1969. godine kada Posavec prvi put sudjeluje na IV. izložbi Ličkog likovnog anala i otada, pa do danas uspio opstati tri desetljeća na likovnoj pozornici i definitivno izgraditi svoju likovnu fizionomiju.
Jedan od najranijih simptoma umjetnikove genijalnosti bila je sposobnost pisanja - piše pjesme od svoje rane mladosti koje ne objavljuje. Doista, i ovo je Posavec - pjesnik. Osim što piše, vrsni je govornik koji iskazuje poeziju mnogih naših pjesnika.

A pjesnički akordi gospićkog stvaratelja - poete, postali su Karlov slikarski moto te izazvali raspjevanu zvučnost palete kojom oslikava Liku i Velebit:

«Imam jedan komad Like
Što u srce stane lako
Srce ga je naslikalo
U mladosti što mi minu
Kroz bujad i vrištinu»

Dugi vremenski period, koji ga uključuje u tijek slikarskih zbivanja, kvantitativno je plodan, bogato je zastupljen radovima raznovrsnim po tematici i likovnom izrazu. Do sada nam se predstavio s dvadesetšest skupnih i dvadesetsedam samostalnih izložbi, a sada je ponovno pred nama izložba koja omogućuje definitivno stvaranje suda o cjelokupnoj vrijednosti djela Karla Posavca, odnosno njome upoznajemo svu raznovrsnost htijenja jednog veteranskog entuzijaste.

Pred nama je uobičajena slika Posavca - umjetnika. Njegovo slikarstvo je uvijek isto, ne možemo ga pratiti kroz slikarske cikluse ili faze, ono izmiče slikarskim školama i prikazuje se kao izvorno, proizišlo iz jedne narodne, a pomalo i naivne ličke priče. Ono stoji uvijek na trajnom tragu - čovjek - priroda. I tu su izvori inspiracije očigledni. Priroda, kojoj se pokušava vratiti svaki trenutak.

Posavec stupa uhodanim stazama jednog klasičnog reda potkrepljenog tretmanom realizma i izvjesnim ekspresionističkim tendencijama. Njegov umjetnički jezik obilježen je lokalnim, folklornim reminiscencijama. Glavni, odnosno jedini element koji gradi oblike i prostor jest uljena boja u bogatim svjetlosnim gradacijama. Uglavnom, koristi pastelne boje, ali kao da je bijela (ne)boja i izvor i utok njegovih kolorističkih traganja - prisutna je kod svih prijelaza njegovih omiljenih sivkastih, smeđih, zelenih, plavih a i ružičastih tonova, udarajući ponekad snažni koloristički akcent.

Na većini ovih slika ponavlja svoj pejzaž kakav smo upoznali na njegovim ranijim slikama. U njima će naći odjek ponekog starog motiva, prerađenog bogatom maštom slikara, od lova na puhove, izvlačenje drva konjima i nošenje na samaricama, do nezaboravnog vršaja pira na gumnu. Ili bolje rečeno, motiv koji ga uvijek preokupira, može se sažeti u jednu riječ: L i k a. I upravo oko ovog motiva akumuliraju se najbolji radovi na izložbi, koji odražavaju istovremeno i strastan i racionalan unutarnji svijet ovog umjetnika.

Za svoje slike koristi razne formate, od malih intimnih (jedna od takvih slika je «Osamljena starost»), pa do monumentalnih, od klasično četvrtastih do čudno izduženih oblika, kao u slici «Lovinački vučari» gdje je predstavljen običaj vukara kao ustaljena starina ličke prošlosti.

Kroz slikarske crteže - vizije ljudi ili životinja umjetnik simultano razgrađuje svoju filozofsku i likovnu misao. To će se dogoditi, mnogo šire i slobodnije u prikazu vuka ispod goleme kamene piramide - Zira. Taj Posavčev vuk, opjevan i u «lovinačkoj» poeziji Zlatka Tomičića, pokazuje snagu i ljepotu čovjeka - ličkog gorštaka koji živi tu, jak i vedar, živi i ne traži bolje, ali uvijek spreman braniti ono što je za njega vječno - jedna i jedina Lika.

Najopsežniji dio stvaralačkog opusa Karla Posavca posvećen je pučkom graditeljstvu - ličkim vodenicama i kućama, a rađen je-osim ulja i tempere - u akvarelskoj tehnici koja daje tim slikama svježinu, životnost i atmosferu. Ipak, glavninu radova čine akvarelizirane grafike u kojima je osnova gradnje crtež, pa tako grafički elementi postaju kralježnicom oko koje raste slika. To lijepo prikazuju njegove vodenice na Gackoj, Balatinu, Suvaji, ili kuće u Ličkom Cerju, Brušanima, Brizovom polju, kao i čitava serija kuća u Ivčević Kosi.

Riječ je dakle o kući, o kojoj sanja svaki čovjek. Čovjek - pjesnik želi živjeti u šumskoj kući; od drveta… uz planinski potok ili pak, u kući od toplog blata… u beskrajnoj ravnici pod snijegom; da se u njoj krije i osjeća sigurno pred olujom što bjesni… kida granje, lomi stabla, ali i pred kišom što obnavlja zemlju i planinski potok.